Godine smo potrošile.
A kada se danas osvrnemo, na šta zapravo?
Na posao koji je uvek mogao da sačeka do sutra, ali nije.
Na obaveze koje su se samo nizale.
Na ljude kojima smo bile potrebne.
Na ono čuveno: „Možeš li samo...“
Na obećanja da ćemo jednog dana imati više vremena za sebe.
Samo što to „jednog dana“ nikako da dođe.
Telefon koji više ne moramo da podignemo
Telefon zvoni.
Pogledam ekran.
Ne moram ni da pročitam ime.
Znam ko je.
I još važnije...
znam zašto zove.
Nekada bih se javila pre nego što zazvoni drugi put.
Ne zato što sam morala.
Nego zato što nisam umela drugačije.
Telefon zvoni drugi put.
Pa treći.
Držim ga u ruci.
Palac mi stoji iznad zelenog dugmeta.
Treba samo da ga dotaknem.
A ipak...
spuštam telefon na sto.
Prvi put se ne javljam.
...nemam snage.
Telefon prestaje da zvoni.
Posle nekoliko sekundi stiže poruka.
"Javi kada budeš mogla."
Gledam u ekran.
Ne odgovaram.
U kući je potpuno tiho.
Čuje se samo sat.
Tik.
Tak.
Tik.
Tak.
I baš u toj tišini shvatim nešto što godinama nisam želela da priznam.
Nisam umorna od ljudi.
Umorna sam od žene koja je mislila da mora biti dostupna svima.
Gde smo naučile da dobra žena uvek kaže „da“?
Ne znam kada je to počelo.
Možda još kao devojčica.
Ne sećam se da mi je iko rekao:
„Nemoj zaboraviti sebe.“
Ali se dobro sećam drugih rečenica.
„Budi dobra.“
„Pomozi.“
„Nije lepo odbiti.“
„Šta će ljudi reći?“
Niko to nije govorio iz loše namere.
Tako su učili i naše majke.
A njih njihove.
I tako odrasteš verujući da dobra žena uvek nađe vremena.
Za decu.
Za roditelje.
Za prijatelje.
Za komšije.
Za kolege.
Za svakoga.
Osim za sebe.
Ako ste godinama bile dostupne svima osim sebi, pročitajte i kako da kažete „ne“ bez osećaja krivice.
Dan kada se kafa ponovo ohladila
Sećam se jedne sasvim obične subote.
Skuvala sam kafu.
Još je bila vrela kada je zazvonio telefon.
Posle prvog poziva došao je drugi.
Pa treći.
Jedna molba.
Jedna usluga.
Jedna kupovina.
Jedan razgovor.
Jedno „možeš li samo“.
Kada sam uveče sela na kauč, kafa je odavno bila hladna.
Ne sećam se šta sam sve tog dana uradila.
Ali se sećam osećaja.
Kao da sam ceo dan živela tuđi život.
Za svoj nisam stigla.
Šolja koju sam godinama čuvala za goste
Možda zato toliko volim onu običnu šolju za kafu.
Dobila sam je na poklon pre mnogo godina.
Bela je, sa sitnim plavim cvetovima.
Godinama je stajala u vitrini.
Čuvala sam je za goste.
Jednog jutra otvorila sam vrata ormarića, uzela baš nju i skuvala sebi kafu.
Sedela sam na terasi i odjednom pomislila:
Za koga ja ovo čuvam?
Koliko lepih stvari ostavimo za neku posebnu priliku.
Koliko puta sebi kažemo:
„Nije sada trenutak.“
Kao da će jednog dana neko objaviti da je život konačno počeo.
A život se nikada ne najavljuje.
On prolazi dok mi čekamo pravi trenutak.
Ako osećate da ste se negde usput udaljile od sebe, možda će Vas dotaći i tekst Niste se izgubile — samo ste se dugo stavljale na kraj liste.
Žena u ogledalu koja je stalno govorila „naravno“
Pre nekoliko meseci stajala sam ispred ogledala u hodniku.
Već sam obula cipele.
Ključevi su bili u torbi.
Krenula sam.
I onda zastala.
Pogledala sam ženu ispred sebe.
Nije izgledala tužno. Bila je umorna.
Od života u kojem je stalno govorila:
„Naravno.“
„Nije problem.“
„Ja ću.“
Tada sam sebi postavila pitanje koje me je potpuno zateklo.
Kada sam poslednji put uradila nešto samo zato što sam ja to želela?
Tražila sam odgovor.
Nisam ga pronašla.
Kada sam počela da zastajem
Nisam odmah pronašla odgovor.
Možda zato što ga godinama nisam ni tražila.
Lakše je bilo odgovoriti na tuđa pitanja nego postaviti jedno sebi.
A ipak, od tog dana počela sam češće da zastanem.
Ne da bih uradila manje.
Nego da bih se zapitala zašto nešto radim.
Koliko stvari u našem životu radimo iz ljubavi, a koliko iz navike?
To pitanje me dugo pratilo.
Život ne čeka da završimo obaveze
Nekada sam mislila da će biti lakše kada prođe ovaj period.
Kada deca odrastu.
Kada završim posao.
Kada rešim još samo ovo.
Uvek je postojalo neko "posle".
A onda sam shvatila da život ne čeka da završimo obaveze.
On prolazi dok ih obavljamo.
I zato više ne čekam savršen trenutak.
Ako želim da prošetam, prošetaću.
Ako želim da pročitam nekoliko stranica knjige, pročitaću ih.
Ako poželim da popijem kafu na miru, neću je ostaviti da se ohladi.
Prestala sam da verujem da će ga jednog dana biti više vremena.
Briga o svom vremenu počinje malim izborima. Više o tome pročitajte u tekstu šta je self-care i zašto briga o sebi nije sebična.
Posle pedesete vreme više ne izgleda isto
Posle pedesete počneš drugačije da gledaš na vreme.
Dok si mlađi, misliš da ga imaš napretek.
Govoriš sebi:
"Sledeće godine."
"Kad se sve malo smiri."
"Jednog dana."
A onda se okreneš i shvatiš da su mnoge godine prošle baš čekajući to "jednog dana".
Ne nestanu godine odjednom.
Odu tiho.
Između jednog ponedeljka i drugog.
Između jednog "može" i drugog.
Između svih onih dana koje si odložila za kasnije.
Pedesete nas ne učine hrabrijima — nego iskrenijima
Ne mislim da nas pedesete učine hrabrijima.
Mislim da nas učine iskrenijima.
Prema sebi.
Više nemamo potrebu da budemo savršene.
Ne trudimo se da se svima dopadnemo.
Ne dokazujemo da možemo sve.
Jer smo shvatile da možemo.
Samo više ne želimo.
I u tome je velika razlika.
Danas moje „da“ konačno nešto znači
Danas i dalje nekada kažem "da".
Ali samo onda kada to zaista želim.
Kada kažem "ne", više nemam potrebu da se dugo pravdam.
Ne zato što sam postala sebična.
Nego zato što sam konačno razumela da brinuti o sebi nije isto što i zaboraviti druge.
Možemo biti dobre žene.
Dobre majke.
Dobre prijateljice.
A da pri tome ne zaboravimo sebe.
To dvoje se ne isključuje.
A ako tek sada počinjete da birate sebe, pročitajte i zašto novi početak posle četrdesete nije zakašnjenje.
Zašto je posle pedesete lakše reći „ne“
Ako me danas pitate zašto je posle pedesete lakše reći "ne", rekla bih da odgovor nije u toj maloj reči.
Odgovor je u svemu što stoji iza nje.
U svim godinama u kojima smo učile da budemo jake.
Da budemo dostupne.
Da budemo sve svima.
I u jednom trenutku kada konačno shvatimo da imamo pravo da budemo i svoje.
Možda zato danas ređe kažem:
"Naravno."
A mnogo češće sebi kažem:
"Danas biram sebe."
I ne osećam grižu savesti.
Osećam mir.
A posle toliko godina, možda je upravo mir ono što nam je najviše nedostajalo.
Vaše vreme pripada i Vama
Ako učite da kažete „ne“ bez dugog pravdanja i griže savesti, dopisno savetovanje može biti prostor u kojem ćete polako ponovo čuti sebe — bez kamere i u Vašem tempu.
Javite se