Pišem da bih
ostavila trag
Nedavno me je neko pitao: „Zašto pišeš?" Nasmejala sam se i odgovorila nešto usput, ali sam celu noć razmišljala o tom pitanju.
Ne zato što nisam znala odgovor.
Naprotiv.
Znala sam ga oduvek.
Samo ga nikada nisam izgovorila naglas.
Svet u kome sve mora da ima svrhu
Danas živimo u svetu u kojem gotovo sve mora da ima svoju svrhu. Ako nešto radite, odmah Vas pitaju:
- Koliko zarađujete od toga
- Koliko ljudi Vas prati
- Koliko pregleda imate
- Da li se isplati
Kao da je vrednost svega što stvaramo stala u nekoliko brojeva na ekranu.
A ja... nikada nisam počela da pišem zbog brojeva.
Nije kasno dok postoji želja da stvaramo
Kada sam bila mlađa, mislila sam da život ima jasan plan:
- Da će sve doći svojim redom
- Da će trud uvek biti nagrađen
- Da će se snovi ostvarivati ako dovoljno verujete u njih
Godine su me naučile da život ne prati naše planove. Neke puteve same izaberemo. Na neke nas život jednostavno odvede.
Bilo je trenutaka kada sam mislila:
- Da sam zakasnila
- Da su najbolje godine prošle
- Da su neki vozovi otišli bez mene
Verujem da svaka žena, pre ili kasnije, dođe do tog osećaja. Ali onda jednog dana shvatite nešto važno.
I možda upravo tada počnete da radite stvari iz pravih razloga.
Ne zbog priznanja.
Ne zbog tuđeg odobravanja.
Već zato što osećate da bi bilo šteta da ih nikada ne uradite.
Odakle dolaze moje priče
Moji tekstovi ne nastaju zato što sednem i kažem sebi: „Danas ću napisati blog." Oni nastaju mnogo ranije:
- Dok šetam
- Dok vozim
- Dok ćutim
- Dok slušam prijateljicu kako pokušava da bude jaka iako joj glas podrhtava
- Dok vidim nepoznatu ženu kako se osmehuje, a u očima joj primetim umor koji poznajem
Trenuci koje većina ne primeti
Nastaju iz sitnica koje većina ljudi ne primeti:
- Iz pogleda
- Iz tišine
- Iz jedne rečenice koja ostane sa mnom danima
Tada znam da će od nje nastati priča.
Ako nosite u sebi priču koju niste imale prostora da izgovorite, tu sam da je saslušam.
Dopisno savetovanjeOno što nikada ne izgovorimo
Često pomislim koliko svi nosimo u sebi stvari koje nikada ne izgovorimo:
- Strahove
- Razočaranja
- Krivicu
- Nade koje smo sakrile čak i od sebe
Koliko puta kažemo da smo dobro, samo zato što nemamo snage da objašnjavamo kako se zaista osećamo? Koliko puta se nasmejemo ljudima, a čim ostanemo same, skinemo taj osmeh kao kaput?
Možda baš zbog toga volim iskrene priče. One ne traže da budete jake. Ne traže da budete savršene. Dozvoljavaju Vam da budete čovek.
Šta zaista znači uspeh
Nekada sam mislila da uspeh znači da me mnogi poznaju. Danas mislim drugačije.
To ne može da pokaže nijedna statistika. Ne postoji broj koji meri koliko je jedna rečenica nekome značila:
- Koliko je vratila nadu
- Koliko je umirila srce
- Koliko je nekoga podsetila da nije sama
Takve stvari ostaju daleko od analitike. Ali ostaju zauvek u ljudima.
Ne pišem zato što imam odgovore
Ne pišem zato što imam odgovore. Nemam ih.
I dalje učim.
I dalje grešim.
I dalje se pitam da li sam neke odluke mogla drugačije da donesem.
Ali sam naučila da ne moramo biti savršene da bismo jedne drugima značile. Ponekad je dovoljno da budemo iskrene.
- Otvori razgovor koji je neko godinama odlagao
- Vrati nadu
- Kaže ono što osoba nije umela sama sebi da kaže
- Šapne: "Razumem te."
I nekada je upravo to dovoljno.
Trag koji ostaje
Ne znam koliko će žena čitati Puls Duše.
Možda će ih jednog dana biti hiljade.
Možda će ih uvek biti tek nekoliko desetina.
Ali više ne merim vrednost onoga što radim brojem pregleda. Mnogo mi je važnije da svake nedelje ostavim jednu iskrenu priču. Priču koja neće pokušavati da bude savršena.
Već istinita.
Jer verujem da reči imaju čudan način da pronađu osobu kojoj su namenjene.
Nekada odmah.
Nekada posle mesec dana.
Nekada posle mnogo godina.
Možda će neka žena jednog sasvim običnog utorka otvoriti ovaj blog. Možda će pročitati samo jednu rečenicu. Možda će upravo ta rečenica biti ono što joj je tog dana bilo najpotrebnije.
Ne da ostavimo trag na internetu. Već da ostavimo trag u nečijem srcu.
Ne pišem zbog zarade, lajkova ili popularnosti. Pišem zato što verujem da iskrena priča može nekome vratiti nadu, utehu ili osećaj da nije sama. Neke priče jednostavno ne zaslužuju da ostanu neispričane.
Iz sitnica koje većina ljudi ne primeti — iz pogleda, tišine, jedne rečenice koja ostane sa mnom danima. Tekstovi ne nastaju iz plana, već iz stvarnih trenutaka koje živim ili koje prepoznam kod žena oko sebe.
Ne merim ga brojem pregleda. Uspeh je kada jedna osoba pročita ono što sam napisala i pomisli: „Baš mi je ovo danas trebalo". To ne pokazuje nijedna statistika, ali ostaje zauvek u ljudima.
Zato što ne pišem jer imam sve odgovore — i dalje učim i i dalje grešim. Verujem, umesto toga, da ne moramo biti savršene da bismo jedne drugima značile, i da je ponekad dovoljno da budemo iskrene.
Dopisno savetovanje je prostor za žene koje osećaju potrebu da neko sasluša ono što nose u sebi, bez kamere i bez pritiska, u sopstvenom tempu. Odvija se pisanim putem, uz Vaš ritam i Vaše reči.
Ako osećate da je vreme da nešto podelite ili promenite — možete mi se javiti direktno preko kontakt stranice.
Javite se
Ako se prepoznajete u ovim rečima, javite mi se.
Ovaj blog nije nastao da bi Vam rekao kako treba da živite.
Nastao je zato što verujem da jedna iskrena rečenica može da otvori razgovor koji ste godinama odlagale, da vrati nadu ili da kaže ono što niste umele same sebi da kažete.
Ako nosite u sebi strahove, razočaranja ili nade koje ste sakrile čak i od sebe — ne morate to nositi same.
Radim dopisno savetovanje za žene koje osećaju potrebu da budu saslušane, bez kamere, bez neprijatnosti, u Vašem tempu.
Ako osećate da je vreme da nešto podelite — možete mi se javiti.
Javite se